Странице

субота, 31. октобар 2015.

Mesečna plejsilta + ML...

Hallo Leute♥

 Za mene, ovaj oktobar je prebrzo prošao. Imam osećaj kao da sam juče rekla drugarici da smo napokon završile prvi mesec škole. Sada već i drugi.☺ 
Na početku oktobra sam bila  u čeljustima nekih čudnih osećanja, neke depresije, besa, tuge... Ni sama ne znam šta mi je bilo. Nije da se nešto posebno desilo, ali ponekad se samo tako osećate, zar ne? Kako su se moja osećanja promenila, tako i se promenila i muzika koju slušam, i iz mog telefona je izlazio samo božanstveni glas Christine Perri. Bukvalno sam skinula sve njene pesme, ali sam imala nekih pet koje sam stalno vrtela u krug. 
I tih pet pesama bi bile:
  • The Lonely
 
  • Human
 
  • Tragedy
  • Penguin
 
  • Jar of hearts


Nakon što me je prošla bedačna faza, prešla sam na malo bržu i veseliju muziku. Tu su se našli novi hitovi, tj. novi za mene. Pesme su izašle dosta ranije, ali pošto sam ja jako ažurna i informisana, tek negde polovinom oktobra sam saznala za njih.
  • Beautiful now ft. Jon Bellion-Zedd
    • Heroes ft. Tove Lo-Alesso
    • Stole the show ft. Parson James-Kygo
    • Forbidden voices-Martin Garix
    • Sun is shining-Axwell Λ Ingrosso


    Verovatno ste se zapitali šta znači ML iz naslova. Možda i niste.☺ Svejedno, ML predstavlja skraćenicu za Mein Leben-moj život. Imala sam nekakvu potrebu da vam kažem par stvari, pa da ne bude nekako zbrda-zdola.☺(previše koristim ovaj smajli :o) 

    Ovaj vikend mi je prepreprebukiran, tako da će najverovatnije izaći samo ovaj post. Već večeras posle škole putujem (tenutno je petak, 9.58, ako vas baš zanima), vraćam se tek u nedelju uveče, a prva sam smena u ponedeljak... Za vikend sam na sajmu knjiga, plus imam još dosta raznih obaveza pored učenja. Već sledeće subote očekujte novi post, najverovatnije favorite oktobra, ali nikad se ne zna.☺♥
    V.


    недеља, 25. октобар 2015.

    Ako želiš da te drugi prihvate, moraš prvo da prihvatiš sebe.

    Hallo Leute♥


    Već mnogo puta mi se desilo da slušam komantare moji drugarica na račun svojih izgleda. I svaki put bivala sam sve tužnija i tužnija što čujem tako nešto. "Pogledaj kolika mi je butina! Izgleda kao dve tvoje!", "Samo vidi koliko mi je ružna kosa.. Ma cela sam gadna!", " A pogledaj tek mene, ravna sam kao daska..." i tako dalje, i tako dalje... Da sam nastavila sa ovim nabrajanjem, mislim da bi post bio beskonačno dugačak... A zašto? Zašto svi mislimo da na nama nešto ne valja? Jer neko drugi to ima "lepše i bolje" nego mi? Zašto nas to sputava u svakodnevnom životu?
     *Na primer, poznajem devojku koja zbog nekih komentara koje je dobila (od ljubomornih osoba) prestala da nosi odeću koju je ranije obožavala. Samo da bi se uklopila*. Zašto svi u tolikoj meri zavisimo od ružnog i hladnog sveta oko nas? Šta nas je dovelo do toga da prestanemo da radimo ono što želimo i volimo?
    Uglavnom, postoje dva glavna slučaja.  Ili nas je neko mnogo povredio svojim mišljenjem ili smo sami stekli osećaj da je to nešto loše, ili da smo mi sami loši, sve zbog naše okoline.
    Jedini savet koji imam svima da nam dam jeste da smo svi posebne individue, ne postoje dva potpuno ista bića, nismo svi isti, niti ćemo ikada biti. Niti trebamo biti. Zašto svi želimo da izgledamo slično? Zar ne bi melodija bila dosadna da se sastoji iz ponavljanja jednog istog tona?
    "Pogledaj kolika mi je butina! Izgleda kao dve tvoje!" Možda je osoba sa kojom se upoređujemo niža od nas ili ima potpuno drugačiju građu. Možda ta osoba želi da ima malo punije noge i veće obline. Možda joj se dopadaju takve kakve jesu. Možda smatra da su podjednako lepe kao i njene. A možda i ne.

    "Samo vidi koliko mi je ružna kosa.. Ma cela sam gadna!" Iako se tebi čini da ta "lopta" ili "griva" izgleda užasno. Tvoju kosu koju ti ne voliš, verovatno zbog šašavo raspoređenih loknica, mnogi ljudi obožavaju. Plus kosa ne čini tvoju predivnu ličnost.  A možda i ne. (odnosi se na mišljenje drugih ljudi)
    " A pogledaj tek mene, ravna sam kao daska..." Zašto bi to uopšte bilo bitno? Postoji toliko devojaka koje žele da izgledaju tako, da se ne muče mnogo sa velikim teretom. A možda i ne.
    Uvek će biti neko kome se neće svideti ono što vi jeste ili ono što vi radite. Morate se pomiriti sa tom činjenicom. Ni vama se ne dopada baš svaka osoba, zar ne? Ali u tome i jeste stvar. Da se svi svima dopadamo i da smo svi u potpunosti isti, kako bi smo našli našu takozvanu srodnu dušu ili mali krug prijatelja sa istim interesovanjima? Ceo svet se zasniva na različitosti. Različitost je lepa. Kao i ti, predivna osobo, koja čitaš ovaj post. 
    Stvarno bih želela da pročitam vaša mišljenja o ovoj temi, kao i vaše nesigurnosti i šta radite kako biste ih pobedili, tako da osećajte se potpuno slobodno da ih ostavite u komentarima dole.♥
    V.

    I upamtite:




    недеља, 18. октобар 2015.

    Kada konstruktivna kritika postaje destruktivna?

    Hallo Leute♥

    Rastemo, razvijamo se, opažamo, mislimo, razmišljamo, govorimo, kritikujemo, osuđujemo, razumevamo, učimo, svakodnevno. Svi ovi psihički procesi sačinjavaju veoma veliki deo naših života. 

    Kritikujemo. Kritikujemo i čujemo kritike svakodnevno. Bili mi svesni toga ili ne. Skoro svi, kada čuju reč kritika, pomisle na nešto negativno. Ali ne mora ona to uvek da bude. Kritike jednostavno možemo podeliti na one pozitivne-konstruktivne i negativne-destruktivne. Uglavnom ne umemo da ih razlikujemo, jer svi težimo ka nekom savršenstvu i kada nam neko skrene pažnju na nešto što baš i nije savršeno, mi se uvredimo i mislimo da ta osoba želi samo da nas ponizi. Ne želim da kažem da ne postoje ljudi i sa takvom namerom, oni su, nažalost, brojniji od ovih koji nam žele bolje. Mada ni oni nisu sveni da nam na neki način pomažu.
    Na konstruktivne kritike uglavnom nailazimo u krugu porodice, bližih prijatelja, ponekad i profesora. To su kritike koje su tu da nam skrenu pažnju na nešto što bismo mogli da ispravimo, kako bi nam bilo bolje. Uglavnom se naljutimo na roditelje kada nam kažu "Do kasno ostaješ budna" ili "Soba ti je u haosu" iako nam oni to govore iz najboljih namera. Znam da ste to čuli već hiljadu puta, a možda čak i više, ali razmislite: Da ne čujete takve stvari, zar ne biste pomislili da nikome nije stalo do vas? Ali ne mogu vas uveravati da su sve kritike pozitivne i dobronamerne. 

    Kada konstruktivna kritika postaje destruktivna? Ovu rečenicu sam čula u jednoj seriji za vreme letnjeg raspusta i urezala mi se u pamćenje. Nisam mogla da prestanem da mislim o njoj. Na primer, primetite da je drugarica počela drugačije da se ponaša i umesto da je pitate šta, kako i zašto, lakše vam je da osudite, iako ste to sasvim nesvesno uradili. Tada nastaje destruktivna kritika. Drugarica je možda imala tešku noć, možda se nešto desilo i ona je promenila svoje ponašanje da bi ostala stabilna u datom trenutku. Vaša kritika će je možda samo još više dotući, iako vi to niste stvarno želieli da uradite. Zato birajte reči pažljivo... 
    Ne govorim da smo svi mi odvratni ljudi i kritikujemo bez potrebe, ne osuđujem nikoga, samo želim da možda malo više obratite pažnju na neke detalje i sitnice u vašoj okolini.

    Verujem da ste se dosta puta i vi susreli sa destruktivnom kritikom. Verujem i da vas je pogodila. I da vam je ukrala jedan delić samopouzdanja. I da ste o toj rečenici mislili noćima. I da vas je proganjala. I da ste zbog nje možda počeli da se ponašate drugačije. Ili oblačite? 
    Ali zašto? Da li je bitno šta vam je rekla neka totalno nebitna osoba? Ili je bitnije kako se vi osećate? Ponovo, najvažnije jeste da budemo realni. Da bismo mogli da izbegnemo kritike morali bismo da budemo niko, da ne radimo ništa i da ne govorimo ništa. Ali zar to nije baš ono što nas čini ljudima? Što nas razlikuje od životinja? Zar nije to ono što svakoga čini posebnim? Naravno da jeste. Kritike su tu da nas ojačaju.
    Zato ostavljam kraj posta prazan, da ga svako dopuni na svoj način, da izvuče neki poseban zaključak iz svoje posebne glave. Da svako ko pročita ima priliku da se oseti posebnim, barem za ovih pet ili tri minuta dok razmišlja o kraju ovog posta...
    V.

    субота, 17. октобар 2015.

    Da li sam dovoljno #...?

    Hallo Leute♥

    Tinejdžerske godine uzdrmusaju život. Svi stojimo na manje ili više klimavim nogama, boreći se da održimo neku ravnotežu... Da budemo stabilni. Imamo osećaj da nas svi napadaju.. Roditelji, profesori, braća, sestre, pa čak i najbolji prijatelji. Previše obaveza, nedovoljno vremena, premalo sna i još mnogo drugih stvari. Pored svih "uobičajenih" problema, jedan od najčešćih i najvećih koji se javlja jeste problem samopouzdanja.
    Šta bi to bilo samopouzdanje? Za šta mi služi? Svi smo se barem jednom zapitali u mlađim danima. Samopouzdanje tada nije bilo problem. Bez briga oko toga kako izgledamo, da li nam se savršeno uparuju majica i jakna, da li nam je kosa dovoljno ravna i duga. da li ljudi misle o nama pozitivno, provodili smo vreme na divan način. Svi smo se zajedno igrali bez obzira na to u kakvoj kući živimo i da li imamo patike najpopularnijeg brenda. Vremenom smo rasli i gledali oko sebe svet u kome uvek ima nešto bolje od onoga što mi imamo. Da uvek postoji neko bolji od nas. Kako smo rasli, naše samopouzdanje se smanjivalo. Ne kažem da je tako kod svakoga, ali znam za sebe. Ovo je moja priča.

    Znate, ja sam oduvek bila debeljuškasto, stidljivo, slatko dete, simpatičnog lika. Takva sam i sada, barem mi tako kažu. Ali jedna veoma čudna stvar je što nemam nikakvog problema sa samopouzdanjem oko svog izgleda. Kada mi neko kaže da sam debela, ne znam zašto bi me to uvredilo kada je to realan opis mog izgleda. Mogla bih da smšram, možda ću jednoga dana to i uraditi, ali trenutno mi uopšte ne smetaju ti kilogrami viška. Moj problem samopouzdanja je drugačiji. Bojim se da nisam dovoljno dobra u stvarima koje radim. Kada, na primer u školi profesor postavi pitanje, a ja znam odgovor, neću se javiti jer nisam 100% sigurna da je moj odgovor tačan, iako u 99,9% slučajeva jeste. Ili kada treba da se odgovara, ja sam savršeno naučila lekciju, ali se opet neću javiti jer ne mislim da je dovoljno dobro naučena. Vremenom sam taj problem malčice rešila-ponekad se javim kada profesor postavi pitanje, ali samo ako sam pre toga proverila odgovor sa drugaricom iz klupe i ponekad se javim da odgovaram, ali samo ako sam pre toga ponovila lekciju usmeno sa nekim. Tako da možemo reći da je ovaj problem delimično rešen.☺Ipak je to dosta dobro za stidljivu osobu poput mene. Ne sećam se da li je manjak mog samopouzdanja proizveo neki traumatičan događaj iz prošlosti, ali to je slučaj kod većine ljudi. Uglavnom su to razne kritike, koje se često, ali ne i uvek, pogrešno protumače.*Pošto smatram da bi ovaj post bio beskrajno dugačak ako bih dodirnula i kritike, poseban post o kritikama očekujte već sutra☺*
    E da, još jedna priča iz mog života (pošto smatram da ljudi vole da zabadaju nos svuda, pogotovo u tuđe živote-ne kritikujem, svi smo takvi), skorijeg porekla. Bolje reći jučerašnjeg. Išla sam na jedan sastanak, na koji sam trebala da donesem video koji sam snimila na zadatu temu. E vidite, ja tamo nikoga nisam znala, a ljudi koji su bili tamo znali su se već duži period. Tako su počeli moji napadi panike. Šta ako im se ne bude svideo moj video? Oni su garant imali mnogo bolje ideje. Niko neće hteti da razgovara sa mnom. Skroz sam sama. Niko ne voli novajlije. Moj video je stvarno nezanimljiv. Razne misli su mi se motale po glavi. Na kraju sve moje šta ako rečenice su bile bespotrebne, bilo mi je divno.☺
    Kako zaobići ovakve napade panike i centrifugiranja želuca? Par saveta vam neće škoditi.

    Kao prvo, morate realno da razmišljate.
    Nije sve uvek savršeno i nismo mi uvek najbolji.
    Nije smak sveta, ako napraviš grešku. Svi smo mi živa bića, niko nije bezgrešan.
    Ako neko nešto radi bolje od tebe, ne znači da ti u tome nisi dovoljno dobar.
    Normalno je ponekad biti nesiguran. Ne treba ni u tome preterivati, kao ni u samopouzdanju.
    Probajte da razmišljate pozitivno, da nađete barem jednu dobru stvar u svemu.
    Nikada se ne poredite ni sa kim.


    Nadam se da vas nisam u potpunosti smorila i da vam se dopadaju postovi ovakvog tipa. Napišite mi vaše mišljenje u komentaru.♥

    I još jedna stvar, da objasnim naslov.☺ Da li sam dovoljno # (hešteg)? Svi sebi postavljamo ovakva pitanja. Želela bih da pročitam koja pitanja vi postavljate sebi, kako bih mogla o tome da vam pišem u narednim postovima. Pa ako imate dobre volje, napišite vaše "Da li sam dovoljno#...? pitanje.♥
    V.

    субота, 3. октобар 2015.

    Beautiful Serbia #2

    Hallo Leute♥

    Slagala bih vas kada bih rekla da sam jedva dočekala vikend.
    Svake nedelje odbrojavam dane i crtam iksiće po kalendaru gledajući kada će taj čuveni petak nakon kog dolazi vikend. Ovaj vikend je jedan od najprebukiranijih u istoriji moga života. Dobro, možda sam malo slagala, ali trenutno se tako osećam. Predstojeća radna nedelja je prepunjena kontrolnima, odgovaranjima i ostalim vanškolskim obavezama. Znači užas. 

    Ponedeljak-kontrolni iz matematike + odgovaranje iz geografije + odgovaranje iz hemije
    Utorak-kontrolni iz biologije (na nemačkom)
    Sreda-kontrolni iz informatike
    Četvrtak-kontrolni iz hemije
    Petak-odgovaranje iz psihologije

    Okej, upavo sam iskukala za sve pare. Verujem da je slična situacija i kod vas pa slobodno kukajte, plačite i vrištite u komentarima. U potpunosti ću vas razumeti.

    Neeegooo, prebrzo skrenem sa teme. Mesta koja sam posetila poslednjih par dana letnjeg raspusta su tu da nam barem malo podignu raspoloženje. Da se svi prisetimo divnih uspomena koje su nastale ovog leta i da sa još večom energijom nastavimo borbu do sledećeg raspusta. Koji je -by the way-  tu za 82 dana!☺

    Odredište: Zlatiborski okrug-Zlatibor, Tara, Mokra gora-Šarganska osmica

    Verujem da ste svi čuli za planine Zlatibor i Taru, ako ih i niste posetili. Zlatibor je mesto tj. planina kojoj se uvek vraćam, barem dva puta godišnje. Nekako mi je prirastao srcu.
    Na Tari sam ovog leta bila prvi put. Veoma mi se dopala.☺ Za razliku od Zlatibora, Tara je još uvek na neki način netaknuta priroda. Nema kafića koji rade do kasno u noć, nema mnogo uličnog osvetljenja, stoga ni male tezge sa suvenirčićima ne stoje otvorene posle 19 h. Ali je zato pravo mesto za odmor od svega. Prelepe staze kroz prirodu, vidikovci, još lepši vidici. Pravo uživanje!

    Dok sam bila u šetnji obišla sam takođe i jedan predvan manastir, u čijem sam se dvorištu družila sa divnim, veoma pitomim konjima koji su uživali na suncu u sočnoj zelenoj travi. 
    Verujem da je Mokra gora, a samim tim i Šarganska osmica svima malo manje poznata. Mada, ne sumnjam da će uskoro biti svetski poznato mesto.
    "Nekad...
     
    Ova pruga bila je žila kucavica i veza Evrope sa Jadranskim morem... Od Beograda do Dubrovnika i Zelenike, uskokolosečnom prugom od 760 mm, od 1925. do 1974. godine kroz tunele, preko mostova i kroz planinske useke saobraćao je čuveni voz "Ćira" ostavljajući za sobom prepoznatljivi miris dima parne lokomotive..." 

    Ako želite da saznate nešto više o sadašnjoj Šarganskoj osmici predlažem vam da pogledate sajt: sarganskaosmica.rs
    Od mene ćete dobiti slike i nadam se da ćete u njima uživati kao i ja, dok sam bila tamo.☺ Nažalost samo deo do polaska voza, pošto je moj telefon tada baš zaželeo da tragično premine, uz veoma tužan krik. R.I.P. :( 
     

    To bi bilo to, barem što se tiče ovog posta. Nadam ste da ste uživali odmarajući barem oči, ako ne i dušu uz predivne predele.

    Da li ste posetili neka od ovih mesta? Ako niste, da li biste želeli da ih posetite? Da i vam se dopadaju ovakvi postovi? Napišite mi u komentarima, volela bih da pročitam.♥

    V.